Slikarica Sandra Radić Parać: Dijaspora me je zaskočila totalno neplanirano i došla kao životni poklon

27 Veljača 2018

Akademska slikarica Sandra Radić Parać (Maribor 1981, diplomirala na ALU u Splitu, izlagala samostalno i skupno) istaknuta pripadnica svoje generacije, autorica zapaženog i vrlo osebujnog opusa.

autoportret 1

  - Suvremena ste hrvatska umjetnica, živite i djelujete u Berlinu?

 - Rekla bih da se suvremenost u meni prelama preko klasike, što se reflektira na moj rad. Otkako sam se preselila iz Trogira, malog, kamenog, pitoresknog grada na našoj obali u Berlin - ogroman kozmopolitski grad, -  suvremenost kao da me je polila hladnom vodom. Suvremenost je za mene bio Berlin, a ne komadić otoka na kojem je vrijeme odavno stalo.

Zamijeniti blisko za opće, svoje za tuđe i domaće za strano, hrvatski za njemački jezik, pa i ponašanje - postati jedan od milijuna, izgubiti se u masi, izgubiti kompas u životu… sve je to ostavilo negdje u umjetniku nevidljive i vrlo bolne tragove.

Suvremenost na koju ja mislim je isključivo proživljavanje životnih situacija na jednoj vrlo osobnoj, čak intimnoj razini. Dijaspora koja me je zaskočila totalno neplanirano jednog uskršnjeg jutra mi je došla kao životni poklon. Uvijek sam se pitala kako je to u velikom svijetu i da li je uopće moguće sebe zadržati, ostvariti, naći, kako to uopće izgleda, što je to. Velika nepoznanica koja je oduvijek golicala moju maštu.

Tek kad sam se našla u ovoj stvarnosti, ovoj suvremenosti, pjesme hrvatskih pjesnika su mi postale puno bliskije kao i sudbine hrvatskih ujmetnika u dijaspori. To me na neki način vratilo nečemu, otvorilo velika nevidljiva vrata i pozvalo me unutra.

Christmas tale

 - Dobitnica ste i Rektorove nagrade, uspješno ste djelovali u Trogiru, nakon studija na ALU u Splitu?

- Akademija je puno obećavala, pogotovo za najbolju studenticu poput mene. Nikada ni na tren nisam razmišljala o pozicijama i radnim mjestima. Moj moto je bio: dobar rad svi vide i dobar rad se cijeni. Tako me je mama učila. Tako sam i svu svoju snagu tijekom studiranja kao i nakon njega usmjerila ka usavršavanju u smjeru slikarstva. Entuzijastično sam u Trogiru s par kolega osnovala likovnu udrugu - prvu likovnu udrugu tog grada. Niz godina sam izlagala i crtala portrete po ulicama u Trogiru dok nisam smogla dovoljno financija za vlastitu galerijicu. To ja za mene bio san snova i otići nekamo daleko i sve ostaviti mi ni na kraj pameti nije bilo. Imati prijatelje, umjetničko društvo, mecenu i zžvjeti od svoga rada, izlagati po Hrvatskoj i inozemstvu, imati svoj atelijer-galeriju i svoje dijete uza sebe je uistinu bio vrhunac moje rane mladosti.

 Sandra Radic Parac Ecce Homo. mijesana tehnika na drvu 2018. 265 x 44 cm

 - Kako je raditi u Berlinu?

 - Ja sam stranac u ovom gradu i uvijek ću se tako osjećati. Sve galerije i muzeji koje sam posjetila, svi umjetnici koje sam upoznala i dogđjanja na ´kojima sam bila ne mogu napuniti ogromnu prazninu koja je nastala u meni nakon odlaska. Tako da je rad u Berlinu samotan. U toj samoći pronalazim odgovore na mnoga pitanja, mozda čak i odgovor na pitanje tko sam.

 - Osobito volite portret, posebice u putovanju kroz podsvjesno?

- Osjećam kao da sam upala u nekakav međuprostor između dva svijeta – antičkog Trogira i suvremenog Berlina- i ni u jednom od njih se ne nalazim, a oba poznajem i svakog volim na svoj način. Portret je za mene poniranje u samoga sebe i traženje odgovora iznutra. To je nekako sveta stvar: sati i sati koji se provedu u atelijeru radeći i misleći o radu, pa i izvan njega, misleći o prezentaciji, fotografiranju i svim ostalim mogućim popratnim stvarima je svojevrsna meditacija / molitva za mene. Atelijer je hram a šafelaj je oltar / žrtvenik. Rad je moj ulog koji je, i prije nego je nastao bio spreman biti žrtvovan za nesto.

Sandra Portret 2a

Moji radovi su pomalo teški kada se vide na prvu ruku. Drvo danas nije toliko omiljena podloga, pogotovo kada se po njemu slika, a kamoli lijepi pozlata. To odmah asocira na ikone i daje jednu svetačku dimenziju radu. Čavli koje često koristim u drvu asociraju na muku, u katoličkom svijetu ,Kristovu. Penetracija, tj uništavanje tog istog drva na kojemu je napravljen portret je pomalo autodestruktivno. Drvo znači život jer je to drvo na kojem je napravljen rad nekoć bilo živo. Klijalo je, proklijalo i pomalo počelo rasti, moguće da je i dalo nekakav plod, npr jabuku, imalo je svoj život dok jednog dana nije umrlo i svojom smrću, svojom žrtvom posluzilo drugoj svrsi - postalo je drvo za ogrijev, namještaj, ukras ili podloga za sliku.

Kao što fizičari znaju reći da energija ne nestaje nego se pretvara iz jedne forme u drugu, tako i ja na tom tragu gradim svoje radove. Sve što dotaknem je već netko dotaknuo prije mene – mislim na boje, podlogu, materijal, kistove. Sve je već nabijeno nekakvom energijom, dok ono što prenosim iz glave na medij daje jednu novu duhovnu dimenziju, oplemenjuje i ujedinjuje sve te „slučajne“ komade. Bar vjerujem da im daje novu dimenziju jer se uistinu trudim to postići.

 - Zlatna boja ima posebno mjesto u Vašem opusu.

 - Pozlata je kod mene, kao i na ikonama neka druga dimenzija koja ne pripada ovom našem svijetu. Nijedna druga boja nije toliko jasna i lijepa kao zlatni listić s tim da mi je namjera upotrijebiti ga na ne - svetačkim portretima i na taj način „obično“ (ne shematizirano kao srednjovjekovne bogorodice) lice staviti u tu veću dimenziju. Botticellijeva izložba koju sam 2015 imala priliku vidjeti ovdje u Berlinu me toliko iz dna duše pogodila, pogotovo lica Bogorodica koje su bile i profane i svetačke u isti mah. Ta ravnoteža me se jako dojmila i naučila me odmjeravati rad da ne bude zasitan. Zbog toga dam slikama „zraka“ tako što pustim da se drvo kroz nju prozire. To daje jednu lakoću svoj toj težini, teksturi, čavlima, boji….

 - Planovi, izložbe, monografije...?

 - Velika mi je želja izlagati u crkvici Sv Tudora na plaži u Okrugu Gornjem na otoku Čiovu, mjesto gdje su moj otac i brat, tragično preminuli pokopani prije 36 godina. Ambijent i testura zidova se savrseno uklapa sa tematikom i mojom osobnom pričom a kako za Uskrs idem kući, porazgovarat ću o mogućnostima realizacije ove izložbice sa nadležnim vlastima u mjestu. Uistinu se nadam da će mi izaci ususret i na jednoj ljudskoj razini govoriti sa umjetnicom.

Monografija je za mene mit i ako ikada kojim slučajem izadje moja monografija, ne bih željela da u njoj piše kakve su boje ili kakva je tekstura. Rado bih da to više bude zbirka radova svih onih ljudi u brodicama koji su stigli do mora i koji su nasli našu zajedničku luku.

Sandra Mutter und das Kind

Ne svojatam svoju umjetnost kao svoju. Smatram da svi mi pripadamo zajedničkoj svijesti koja kao jedan veliki zajednički oblak pluta poviše svih nas i ono sto mi je dato, ta sposobnost pomoću umjetnosti transportirati nevidljivo u vidljivo, mora biti na usluzi svima, mora se ticati svih i govoriti u ime svih. Sto je tu moje posebno a nije vaše, npr.? Moja bol gubitka je identična vasoj. Moj zanos je jednak vašem kao i moja sreća. Umjetnik nije daleko od života, nije poseban i nedodirljiv. Svi smo mi posebni i vrlo dodirljivi, vrlo osjetljivi. Osjetljivi na riječi, poglede i kretnje iz daleka.

                        Za HR NEWS: Miroslav Pelikan

Neno H

Molimo Vas da se prilikom komentiranja članaka pridržavate Internet bontona, odnosno da poštujete tuđe mišljenje te da vam kritike budu konstruktivne. U komentarima je zabranjena samopromocija bilo koje vrste. Svako kršenje pravila komentiranja rezultirati će brisanjem komentara ili zabranom daljnjeg komentiranja.

HR News

HRnewHR logo

HR News je neovisni istraživački portal u vlasništvu fizičke osobe. Svi objavljeni članci činjenično su potkrijepljeni dokazima. Svaki autor osobno odgovara za iznesene neistine suprotno objavljenim Uvjetima korištenja i stavci o odgovornosti.

Web stranica HRnews.hr koristi kolačiće kako bi omogućili bolje korisničko iskustvo. Više o kolačićima. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice HRnews.hr kliknite na Slažem se